pjascani sat

Zivot u Rimu vec pomalo pocinje da ulazi u kolotecinu. nekako sam se navikla na grad kao da sam tu godinama (ali se i dalje dobro zabrinem ako se izgubim). Sada je puno bolje jer znam transportne rute po rimu i okolici tako da sam sigurna.

Ovih dana sam isla na posao (kao staz, iliti praksa) i to u Tivoli! To znaci da moram ustati u 7, spremiti se i krenuti na putovanje u 8. Prvo pjesacenje, pa tramvaj, pa metro A, pa metro B, pa onda zeljeznicka stanica, pa vlak, pa tek onda Tivoli. treba mi oko 2 sata ukupno da dodjem tamo. a tamo je firma koja se zove Pentagono i trguje namjestajem. uopce nije ono sto sam ja htjela, ali to su mi jedino mogli naci. proizvodjaci madraca ne daju ni blizu proizvodnji, IKEA nece ni da cuje... kreteni sve! zato sada sjedim u toj firmi sa sefom i nemam pojma sta da radim... ali dobar je sef pa me pusti ranije i ne dolazim svaki dan. i on jadan nema pojma sta bi sa mnom. a mogu reci da meni tako i odgovara.

jucer sam citav dan bila na plazi i tako se sprzila. a izgledalo je kao da nisam nikakve boje dobila, sve dok nisam dosla kuci. ali tako je to kod mene uvijek - budem crvena 2 dana i onda se primi fina bojica. plaze su sve dalje od grada, moramo uzeti vlak do tamo. ali nije tako strasno, kada si sa drustvom. sve su pjescane plaze, sto ja ne volim jer mi se pjesak uvlaci u sve pore. stalno se lijepi po meni i najedem se pola kile pjeska ko kreten. a i more je onda mutno, pa ne mogu da ronim... zato ima momaka i curica...

interesantna stvar kod talijana - svi su ravni ko daske! mislim, nema struka, bokova... bez obzira je li neko debeo ili mrsav, struk ne postoji. ni kod zena ni kod muskaraca. a sada su u modi spustene hlace (to znaci spuuusteeeneee! bar pola dupeta da visi). mi i dalje ne mozemo dokuciti kako te hlace stoje na njima, a ne spadnu...