Otišla sam na sajam u Bihać kao i na svaki drugi sajam - ne očekivajući ništa special. Međutim, tamo sretnem svoju davnu prijateljicu sa faksa - dragu moju Ljubu iz Spliiitaa! Nakon prvotnog šoka što smo se uopće srele u Bihaću (ne, nismo vrištale i ljubile se ko bolesnice), dogovorimo se izaći jednu večer.
Kako ja u Bihaću znam koliko i ona, morale smo se osloniti na našeg eksperta turističkog vodiča - taksistu! I kaže nama čovjek gdje da idemo (i masno nam naplati i to) i mi se zaputimo - mlade i naivne kakve jesmo, bez ikakvih očekivanja. Kad tamo - narodnjaci! Pa sad, meni to i nije tako strano (ipak ja živim tamo gdje živim) ali Ljubi... Ma katastrofa!
Sve se promijenilo kada smo upoznale šarmantnog primjerka homo sapiensa iz Bihaća, u svojim zlatnim godinama (oko 50) koji je bio uvjeren da je Ljube iz USA. Jadan se slomio pričajući joj yes yes...
Kasnije smo se pridružili drugim momcima za stolom na koji nas je privukla meza (suđuk i sir). To su tek bili momci! U svakom slučaju, mene je vilica zabolila od smijanja. Ljube nije bila puno bolja. Dodajmo na to i veće količine alkohola, i noć je ispala super. Jedna od onih priča iz Zone sumraka.
P.S. Ljube, lako bi ti prešla u narodnjake, vidim ja...
Nema komentara:
Objavi komentar